Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan zakonom. Pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje.
Kao opće dobro pomorsko dobro je "res communes omnium" odnosno stvar koja pripada svim ljudima kao tekuća voda (aqua profluens), zrak (aer) i morska obala (litus maris).

Duljina obalne linije Republike Hrvatske iznosi 5835,3 km, i to na kopnu 1777,3 km. a na otocima 4058 km., te s 1246 otoka, otočića i hridi predstavlja neprocjenjivo nacionalno bogatstvo.

Pomorsko dobro kao dobro od posebnog nacionalnog interesa traži jasnu i konzistentnu politiku od strane Vlade Republike Hrvatske i nadležnih resornih ministarstava.

Dosadašnja zakonska regulativa Republike Hrvatske nije stvorila pretpostavke da se pokrene održivi gospodarski razvoj i osigura pravna sigurnost potencijalnih investitora, te da se istovremeno pomorsko dobro zaštiti i sačuva za buduće naraštaje.

Pomorski zakonik

Pomorski zakonik (N.N. 17/94.) je stupio na snagu 22. ožujka 1994. te je ujedno prvi zakonodavni akt u Republici Hrvatskoj pod nazivom "zakonik" (codice, codex, code).

U pripremu i izradu Pomorskog zakonika uložen je ogroman napor, uz sudjelovanje predstavnika Ministarstva i predstavnika uglednih institucija. Nesporno da je Pomorski zakonik trebao predstavljati propis trajnije naravi.

Međutim, ubrzo je bilo jasno da su odredbe o "POMORSKOM DOBRU" kamen spoticanja kako u stručnom tako i političkom smislu.

Iako se radilo o iznimno važnom nacionalnom interesu ispostavilo se da je Republika Hrvatska uvedena u totalnu zbrku i kakofoniju. Na dan stupanja na snagu Pomorskog zakonika, a sukladno prijelaznim i završnim odredbama članka 1053. među ostalim zakonima prestao je važiti i Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima u dijelu u kojem se odnosi na pomorsko dobro. Istovremeno je Pomorski zakonik u članku 1054. primjenu odredbi članka 48. do 80, koje normiraju pomorsko dobro, odgodio do dana stupanja na snagu Zakona o morskim lukama.

Člankom 1053. i 1054. Pomorskog zakonika naš je zakonodavac doveo pravni sustav Republike Hrvatske u situaciju da nije bilo pozitivno pravnih odredaba o pomorskom dobru od 22. ožujka 1994. do 26. listopada 1994. odnosno do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika ( N.N. 74/94.) kojim se brisala odredba članka 1054.

Pretvorba na pomorskom dobru

Kako je u međuvremenu tekla pretvorba društvenog vlasništva neka poduzeća koja su se koristila dotadašnjim društvenim vlasništvom u režimu pomorskog dobra u pretvorbu su uključivali i objekte i zemljište pomorskog dobra. Međutim neka poduzeća su postupala po slovu i duhu zakona te su u temeljni kapital uključivali samo ulaganja na pomorskom dobru ne dovodeći u pitanje sam pravni režim pomorskog dobra i upis u zemljišnim knjigama.

U to vrijeme otvoreno se postavljalo pitanje hoće li se pretvorba, a djelomice i privatizacija velikog broja poduzeća, koja se nalaze u zoni pomorskog dobra morati poništiti, i uz koju cijenu.

U mjesečnoj publikaciji "Privatizacija" u br. 3. 1995. pod znakovitim naslovom "Strka oko pomorskog dobra" među ostalim se navodi: "Već sam čin ispisivanje upitnika nad cijelim jednim područjem kao što je jadransko priobalje, na uzdanicu hrvatskog gospodarstva kao što je turizam i mnogo toga što je svoju optimalnu poziciju našlo upravo na obali mora, dovoljno je traumatičan da zaljulja povjerenje u hrvatski pravni sustav i pravnu sigurnost ulagača."

Smatramo da su neriješeni povijesni upisi prava vlasništva i drugih stvarnih prava u zemljišnim knjigama, u kombinaciji sa specifičnim pravnim uređenjem društvenog vlasništva i stvarnog prava korištenja u bivšoj Jugoslaviji, te sa svim našim pretvorbenim vratolomijama danas u Republici Hrvatskoj rezultirali efektom plimnog vala na pomorskom dobru. Problem je opet pred vratima ali dramatično veći i ozbiljniji.

Portal www.pomorskodobro.com daje prijedloge rješenja posebno vezane uz pretvorbu, koncesije, decentralizaciju i pravo građenja na pomorskom dobru.

Morske luke

Nakon donošenja Pomorskog zakonika u stručnim i političkim krugovima pa i široj javnosti osjećalo se zaprepaštenje i nevjerica obzirom da luke nisu bile uključene u pravni režim pomorskog dobra.

Otvorila se javna polemika u kojoj su protivnici zakonskog rješenja kao argument iznosili činjenicu da su luke bile sastavni dio pomorskog odnosno javnog dobra prema OGZ-u, Uredbi sa zakonskom snagom o pomorskom i javnom dobru Kraljevine Jugoslavije te prema Zakonu o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima.

Potrebno je istaknuti da je luka na temelju paragrafa 287. Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. bila sastavni dio javnog dobra, dok je i Uredba sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru iz 1939. Kraljevine Jugoslavije morske luke i pristaništa smatrala pomorskim javnim dobrom.

Smatramo da je bilo nužno potrebno i korisno donijeti izmjene i dopune Pomorskog zakonika i sve luke vratiti u pravni režim općeg pomorskog dobra.

U suprotnom nasilno bi bio prekinut višestoljetni pravni kontinuitet "luke kao javnog dobra".

U vrtlogu pretvorbi i privatizacija, na pomorskom dobru mogle su Republici Hrvatskoj biti nanesene neprocjenjive štete i ugroženi najvredniji nacionalni interesi.

Grupa saborskih zastupnika podnijela je prijedlog za izmjenu i dopunu Pomorskog zakonika te je nakon burne saborske rasprave donesen:

Zakon o izmjenama i dopuni Pomorskog zakonika (N. N. 74/94.)

Zakon je stupio na snagu 26.10.1994. te je uključio odnosno vratio morske luke u pravni režim pomorskog dobra, širinu morske obale kao pomorskog dobra utvrdio na "najmanje šest metara", i izbrisao članak 1054. koji je doveo do pravne blokade na pomorskom dobru od 22. ožujka 1994.

Koncesijska odobrenja

Od donošenja prve Odluke o dodjeli koncesije na pomorskom dobru u Republici Hrvatskoj, a koju je donijela Skupština Primorsko-goranske županije 27. travnja 1995. godine, nije trebalo proći puno vremena da bi se u praksi uvidjelo kako je postupak koji prethodi donošenju Odluke o dodjeli koncesije suviše složen, dugačak i spor, a da bi mogao udovoljavati zahtjevima za obavljanje jednostavnih gospodarskih djelatnosti na pomorskom dobru.

Posebno je bilo sporno rješenje Pomorskog zakonika da se na pomorskom dobru za djelatnosti koje ne isključuju niti ograničavaju opću uporabu pomorskog dobra provodi dugotrajan postupak donošenja koncesija koje na koncu donosi nadležna županijska skupština (kiosci, štandovi, iznajmljivanje suncobrana i ležaljki, brodice itd.).

Treba upozoriti da se koncesijski sustav u okvirima izvornog teksta Pomorskog zakonika iz 1994. ne bi mogao pokrenuti i sprovesti u praksi, posebno kada se radi o stotinama malih ali neobično važnih djelatnosti prisutnih na pomorskom dobru.

Zato je Županijski ured za pomorstvo u Rijeci i "Stručni savjet za pomorsko dobro" posredstvom Ministarstva pomorstva, prometa i veza predložio uvođenje novog pravnog instituta poznatog kao "koncesijsko odobrenje".

Zakonom o izmjenama i dopunama pomorskog zakonika (N.N. 43/96), a koji je stupio na snagu 8. lipnja 1996. člancima 72 a. i 72 b. uveden je u koncesijsko pravo Republike Hrvatske institut "koncesijskih odobrenja".

Bez obzira na jezične zabune (koncesija - koncesijsko odobrenje), život i praksa je institut "koncesijskih odobrenja" u svim županijama na Jadranu prihvatio kao optimalni model gospodarskog korištenja pomorskog dobra za obavljanje djelatnosti koje ne isključuju niti ograničuju opću uporabu pomorskog dobra.

Kao dokaz možemo iznijeti podatak da je u Primorsko-goranskoj županiji 1996. izdano ukupno 57 koncesijskih odobrenja, 2000 god. 416, a 2003 god. ukupno 1052 koncesijskih odobrenja.

Nažalost novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama svojim rješenjima je i provedbu uspješnog sustava koncesijskih odobrenja doveo u pitanje.

Institut koncesijskih odobrenja nije zamišljen i predložen kao supstitut koncesija na pomorskom dobru, nego kao komplementarni sustav koncesijama na pomorskom dobru.

Zapanjujuća je činjenica da je u periodu od zadnjih petnaest godina nakon donošenja Pomorskog zakonika (N.N. 17/94, 74/94,43/96.) a posebno nakon upućenog u saborsku proceduru Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika iz 1998. Ministarstvo pomorstva prometa i veza uputilo više desetaka što službenih, a što neslužbenih materijala i varijanti "PRIJEDLOGA ZAKONA O POMORSKOM DOBRU I MORSKIM LUKAMA".

Svi ti prijedlozi su međusobno konceptualno toliko različiti da se čini kako je pomorsko dobro jeftina igračka kojom se dovodi kontinuirano u zabludu izvršna i zakonodavna vlast Republike Hrvatske.

Zadnji konačni prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama od 18.travnja,2011. predlaže ukidanje instituta koncesijskih odobrenja odnosno dozvola što smatramo izuzetno loše rješenje za cjelovit sustav gospodarskog korištenja pomorskim dobrom.

Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (N. N. 158/03)

Na zatvorenoj sjednici Vlade Republike Hrvatske 17. srpnja 2003, Vlada je usuglasila Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te ga proslijedila Saboru na donošenje po hitnom postupku.

Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama donio je Hrvatski sabor na sjednici 25. rujna 2003., a stupio je na snagu 15.10.2003.

Iako se radi o iznimno važnom nacionalnom interesu, Zakon je donesen po hitnom postupku bez sudjelovanja struke i javnosti.

Cjeloviti pristup u reguliranju pomorskog dobra kao materiji sui generis ne predstavlja sam po sebi razlog da Zakon možemo smatrati sretnim i uspješnim pravnim i zakonodavnim rješenjem.

U Zakonu su trebala biti jasno definirana ovlaštenja i odgovornost Vlade Republike Hrvatske, nadležnih ministarstava, županija gradova i općina u odnosu na upravljanje, održavanje i zaštitu pomorskog dobra. Istovremeno su morali biti ugrađeni mehanizmi koordinacije u cilju postizanja utvrđenih ciljeva kao i rješavanje konfliktnih situacija.

Ne smije se dogoditi da politika upravljanja pojedine jedinice lokalne samouprave, ministarstva i Vlade republike Hrvatske ne prepozna zajednički osnovni strateški cilj; trajno održivo korištenje prirodnih resursa pomorskog dobra, uz istovremeno osiguranje institucionalnih i zakonskih okvira koji će omogućiti pomorskom dobru odgovarajuću zaštitu.

Zaključak

Kao condicio sine qua non nameće se potreba definiranja ciljeva i donošenje Strategije pomorskog dobra na osnovu koje će se pokrenuti novi projekt izrade Zakona, a koji će sadržavati jasna i nedvosmislena pravna rješenja temeljena na stručnim spoznajama od interesa za Republiku Hrvatsku. Zadnjim Prijedlogom Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ponavljamo greške, te nam se čini da ulazimo u novi ciklus nedefiniranih i spornih odnosa na pomorskom dobru.

Objavljen konačni prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama

Od 2009. god. MMPI radi na izradi i pripremi novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te je do sada objavljeno niz zakonskih prijedloga koji su se po svojem konceptu bitno razlikovali, posebno u odnosu na upravljanje, gospodarsko korištenje i decentralizaciju.

Zadnji konačni Prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama objavljen je na stranicama Ministarstva mora prometa i infrastrukture 18. travnja, 2011.

Na stranicama Portala www.pomorskodobro.com možete naći cjelovite odgovore, analize i prijedloge rješenja vezane uz pomorsko dobro Republike Hrvatske.